Jasna je bila među rijetkim ženama na prvoj crti: Bunili su se muž, ujak, da su oni tu, da ne moram ja. Ali u meni je proradio prkos...

“Bila sam žena, ali nisam imala osjećaj da sam žena. Imala sam osjećaj da mogu. Radila sam fizički posao, imala snagu.”

Njezin ratni put tih ranih 90-ih nije počeo u uniformi, nego na polju.

“U meni je proradio inat kada smo vršili žito na Henrikovcima. Četnici su nas opkolili, izašli iz šume, uzeli nam žito, traktore. Sve radnike koji su bili na polju su dobro pretukli, svašta nam govorili: ‘Ustaška majka vam, krademo lebac njihovoj deci’. Samo mi nije jasno – mi vršimo žito, a oni u bundama.”

Taj dan je promijenio sve, govori.

Kaže znala je što slijedi i što joj je činiti. U njoj je proradio inat.

“Imala sam 27 godina, kćer od 9 godina. Ona je ostala s mojom pokojnom mamom kad sam otišla u vojsku.”

Biti žena među muškarcima u ratnim vremenima nije bilo nimalo lako. Podršku nije imala ni od najbližih, ali nije odustala.

“Prvo je bilo – zašto sam uopće došla u vojsku. Bunili su se muž, ujak, da su oni tu, da ne moram ja. Ali u meni je proradio prkos.”

Ulaskom u postrojbu dočekalo ju je testiranje, pokušaj odvraćanja. Umjesto lakših zadataka, poslali su je na stražu na najizloženiju točku.

“To je bilo vatreno krštenje. Mislili su da ću odustati, zato su me tamo stavili. A mene je to tek raspalilo. Ja čuvam svoju kuću, ne idem u tuđe dvorište. Tu su mi majka, otac, muž, dijete. Ne idem nikuda – inat, prkos”, priča Jasna.

Najteži dani stigli su nakon pada Bogdanovaca. Jasna je dobila zadatak da ide po civile i ranjenike koji su se pet dana probijali prema Nuštru. Nazivali su ih “paketima”. Pješačila je kroz minsko polje po mraku, a samo kodne riječi, kaže, dijelile su život i smrt.

“Trebala sam biti jako oprezna jer ako kažeš krivo kodno ime, naši te mogu streljati.”

Kad je stigla do odredišta vidjela je majku i dvoje djece, srce joj je puklo.

“Vidjela sam tog dječaka, mislila sam da je moja kći. Drmala sam ga i vikala: ‘Ljubice, što radiš tu?’ Ja sam tu noć izvela sve do kraja, ali poslije sam tri dana primala injekcije da se malo smirim. Počelo mi se priviđati da je moja kći tamo. Ranjenici – muškarci, koji me podsjećaju na oca ili druge – to nije bilo tako teško jer ne stigneš razmišljati. Ali dijete... to mi je bilo najteže.”

Nikada nije bila ranjena, unatoč svakodnevnom izlaganju smrti.

“Šalili smo se ni metak me neće.”

Njezina jedinica bila je sastavljena od običnih ljudi – seljaka, radnika, ljudi iz vlastitih dvorišta.

“Mi smo svi bili iz seljaci, radnici. Svatko za sebe, a ustvari jedno drugo smo izvlačili.”

S njom je u jedinici bila još jedna žena, ali je ona u jednom napadu ranjena te je ostala bez noge i morala napustiti jedinicu.

Jasna Pirić i danas živi u Nuštru, mjestu koje je obranila, u kući koju je čuvala kad je noć bila najcrnja.